«Pisanje je za njega fiziološka potreba, mnogo kenja dok piše.»
Naši filozofi svoju filozofiju žive. Svaki segment svoga bitisanja proživljavaju smišljeno i unaprijed isplanirano, a misli upoređuju sa onim davno zapisanim u ćitabama i traže onu zlatnu nit koja ih povezuje sa mudrostima izrečenim prije par stotina i hiljada godina.
Ima ljudi koji hiljadu puta polome jezik dok izreknu pola riječi, pa se desi da u času dok izriču krupnu misao paralelno ulaze u starosnu dob koja im dozvoljava da mogu napisati zahtjev za penzionisanje.
Tako se dešava da htjeli ili ne htjeli sav svoj intelektualni potencijal potroše na pisanje zahtjeva, a on ni malo nije za potcijeniti, jer ga na kraju mogu osloviti, npr. kao «Filozofski traktat o prolaznosti života».
Stručna litatura napisana perom domaćih mislećih subjekata buja od takvih traktata. Naslovi su osmišljeni da sveobuhvatno izlože temu pa osim njih nije potrebno nikakvo dalje razmatranje. Ono bi samo naškodilo prirodi traktata i ugrozilo njegov integritet.
Recimo, šta razlagati o problematici čiji naslov glasi « Prologomena o nepostojanosti Boga zbog njegove nevidljivosti «.
Ništa, jer u naslovu je sve kazano i nema smisla budućeg čitaoca zamarati nebitnim pojedinostima. Svima je jasno da ono što se golim okom ne može vidjeti ne postoji.
Na pitanje; šta je sa Neptunom ili Plutonom jer ni ove planete golim okom ne vidimo, a opet se nekako dešava da postoje i desetljećima «kurljataju» u krugu?
Odgovor bi zasigurno glasio uobličen potpitanjem – « ‘Alo momčino, jel ti to kontaš ljetovat na Plutonu?«
Filozofski spušteno, nema šta.
A kako i ne bi bilo kada su filozofi naučili da postavljaju pitanja i pitanjima daju odgovore i na ono za šta im odgovor niko tražio nije.
«Šta je sa bakterijama?» - upitaćemo se dalje – « I njih golim okom ne vidimo, a tu su! Među nama su! Množe se i žive sijaset godina.»
Filosof će kazat - «E brale, za bakterije se obrati stručnjaku za biologiju!»
I eto ti ga sad! Kako stati na rep našem filosofu?
Nikako, mnogo su načitani.
Uostalom, naši filozofi svoju filozofiju žive. Svaki segment svoga bitisanja proživljavaju smišljeno i unaprijed isplanirano, a misli upoređuju sa onim davno zapisanim u ćitabama i traže onu zlatnu nit koja ih povezuje sa mudrostima izrečenim prije par stotina i hiljada godina.
Dapače (yes-little-duck) da postoje strašna podudaranja ako ne i potpune identičnosti.
Kao primjer navešću da na «akademiji za misaonu akrobatiku» pojedini profesori i studenti ne samo da imaju mozgove koji bi se mogli ravnati sa sivom masom antičkih i klasičnih mislilaca, već su počeli i spoljno na njih ličiti, te se i ophode kao što su to nekada ovi činili. Puštaju brkove i pri vrhu ih prstima šilje, dugokosi su i dugobradi, omotani dugačkim šalovima oko vrata i prekriveni crnim pelerinama.
Nakinđureni i puni sebe šetkaju kraj rijeka i potoka udišući strasni miris života. Koračaju šumama i dolinama razgovarajući o bitnim stvarima za prirodu i društvo. Njihov imidž učenjaka nije paravan iza kojeg se kriju glupaci bez grama mozga u glavi. Nipošto! To su zaista pravi pravcati peripatetici.
Da su se kojim nemogućim slučajem rodili prije dve i po hiljade godina đuture bi bili primljeni u Platonovu akademiju bez da moraju polagati prijemni. Svašta, pa zar takvi genijalci da polažu prijemni. Pih, niti govora! U mojoj klasi, recimo, imamo jednog gospodina koji je prije no što je diplomirao magistrirao. A doktorat je stekao još dok je pokađao srednju školu. Centimetar mu hvali do docenta a metar i po do prof. Dr.
Ovdje se zapravo, ako sam dobro povezao, bebe sa zvanjem doktora rađaju, pa ih tek onda u školu upisuju.
Najviše, naravno, imamo doktora filozofije, i to rodom Hercegovaca jer su se od vajkada tamo «gore» u kršu filozofi rađali - sve sam Dučić do Dučića.
Al’ do vazduha je nije do njih.
U društvu jednih sa drugima treći im nije neophodan, a četvrti im ni za partiju pokera nije potreban. Ako ih negdje slučajno sretneš te se odvažiš da pozdraviš znaj da te ni pogledom udostojiti neće. U glavama njihovim kipti od olujnih misli i vjetrova gromkih zaključaka. Na glupe odpozdrave oni ne žele gubiti dragocjeno vrijeme.
Razgovori su im bogati sadržajem, dijalozi uobličeni knjiškom formom; citate za citatima nižu, a riječi se kao po ledu kližu. Milina ih je slušat, a poduhvat ne oplakat vrijeme provedeno izvan okvira diskusije.
I recite mi šta ima bolje i bučnije nego doktor filosofije biti. Već pri samom kazivanju toga zvanja tresu se gaće, a u stomaku od uzbuđenja burljika.
Doktor filosofije – ej, brale! Pa sa drugim doktorima filosofije u naučnim skupovima počasni gost biti – ej, brale! Debele knjige pisati – ej, brale! I vazda zamišljen biti – ej, brale!
Ima li ljepšeg osjećaja nego kad na kraju svog traktata poslije zabodene tačke zapapriš debelo DR.
Eh, da! Negdje sam čuo da je otvoren i fakultet za političare. Uh, kakih će se tu sve mudrih glava stvoriti i doktora politike načiniti.
Ej, moj brale!
Ernest Bučinski
e.bucinski@gmail.com
ŠTA UČINITI SADA?