NEZAVISNI PROSTOR |

„Sve u istom krugu, sve na istoj stazi

Napred, vranče, nemoj stati“

M. Rakić, Dolap

Iako je, opšte poznato da je gotovo apsolutno naivan potez pokušaj kritike bilo kakve društvene pojave i aktivnosti jer se tumor koji grize sve zdravo proširio po cijelom organizmu – degeneraracija je potpuna, organizam je mutant. Ali ipak u ime iskrenih, prvenstveno, studentskih ideala – pokušaću da seciram jednu metastazu tog tumora. Tražiti uzroke vladajućem zlu – na svim nivoima i u svim oblicima društvene zajednice svakim danim je sve teže i svakim danom je sve manje onih koji bi to činili te je tako konstantan proces hvatanja u kolo ovog čudnovatog načina funkcionisanja.(razmišljanja?) Svakom iole normalnom pojedincu – jasno je da je sve zatrovano –bolesno – od školstva, preko zdravstva, religije po do politike.

Sa potpunom sviješću o naivnosti i uzaludnosti ovdje napisanog, pokušaću metodom seciranja jedne metastaze - da pokažem kako se to štancaju budale i varaju naivni – ta nova mlada pokoljenja na kojima je naša budućnost (o radosti). Evo kako se obrazuju (odgajaju) budući profesori srpskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Banja Luci.

Prema neoisanim i pisanim pravilima – baza savakog obrazovanog čovjeka trebalo bi da je moralna pogotovo onih koje se bave pedagoškim radom – tj. nastavnika, profesora i sl. Svi bi oni trebali da rade sa punom odgovornošću za svoje riječi i postupke. Međutim, to je manje ili više samo u teoriji – kako pisanoj, tako i usmenoj.

Studij književnosti se, i nače ubraja u humanističke nauke; korijen riječi je human – što znači ljudski, a šta je danas ljudskost –tome je danas teško naći definiciju, uskoro će ta riječ vjerovatno da dobije status arhaizma jer se rijetko upotrebljava kao i radnja ili skup radnji i vrlina koje ona označava.

Da para vrti tamo gdje burgija neće, to je - kako bi se to stručno reklo u nešto širim književnim krugovima – topos (ili ti – opšte mjesto). Iz poštovanja prema svojoj naivnosti i meni sličnih kolega istomišljenika i sadašnjih i budućih reći ću da pojedini profesori i asistenti na pomenutom fakultetu primaju platu za neobavljen posao; platu proizvode studenti svojim kvantitetom, gubljenjem vremena dolaskom na (ne)predavanja, trkom za knjigama i sl. Uprkos prezasićenju kadra – jovonanovo svake godine se na studije srpskog jezika i književnosti upisuje 50 studenata; dovoljno je da na prijemnom pogode 2,3 pitanja – po principu i ćorava koka ubode po koje zrno- i eto ga, sve i da nema vezu – biće primljen i taj radnik, jer da se kojim slučajem –poštuje pravilnik od najmanje 15 odsvojeni bodova – uvažena humana gospoda profesori i asistenti ne bi imali od čega da žive i rade (?), tj. istražuju, proučavaju književnost-pišu silne radove- sve ukupno da se osjećaju humano i imaju taj prekrasan, blazirani osmjeh na licu – a la liberarni autoritet ili šta god! Po istom prncipu i za iste ciljeve se izmišljaju i novi predmeti – inovativnost i kreativnost na djelu – oni bitni se vremenom gube…Pojam univerzitet i fakultet sveo se i konstantno se svodi na udaranje recki-tj. njegovanje kvantiteta a ne kvaliteta.

Talenat i mogućnost napretka na osnovu tog talenta- posjeduju i mogu to da ostvare samo oni predodređeni božijom voljom (debljinom novčanika), a u to nema nikakve sumnje jer čitav nastavnički koletiv doživljava katarzu(da ne kažem svršavaju) čim ti genijalci samo i izuste riječ, a nekad je samo dovoljno da zinu - da nešto kažu. Tu je opet taj začarani krug - međusobno, obostrano i višestrano dupe –lizanje, sve u cilju napredovanja -kulture, književnosti!? Nijedan drugi pojedinac iz studentske populacije (radničke klase) – nije talentovan – sve i da jeste!?

Sve bi to bilo sasvim opravdano – da postoji, zaista, kvalitet – i da su ti isti geniji stekli taj epitet nekim svojim djelom, zanimljivom rječju ili mišlju ili bilo čim, ali nisu, ili se to možda skriva- nama običnim smrtnicima jer eto, sve i da nam kažu – mi dostignuća tih genijalnih umova –ne bismo shvatili pa je to sasvim uzalud. Ili je tu u pitanju ne postojanje kritike, ne nravano, ona postoji, ona je u Banja Luci –zna se kakva – ona ima taj apstraktni oreol, to je, uslovno rečeno, pomalo komunistički momenat u svijetu naše književne scene u Banja Luci. Svaka kvazi literarno štivo je remek-djelo; u to ne treba sumnjati – jer su kritičari i recenzenti- najbolji prijatelji tog u –metnika.

Da, uzaludnost je ovdje ključna riječ. Ona tako prometejski sjaji. Prosječni studenti književnosti postaju svjesni uzaludnosti svog rada – kojeg ugl. nije bilo – jer se on u suštini i ne traži. Studirati knjiiževnost – ah, kako to čarobno i romantično zvučaše nekad…

Fascinantno je to kako ti uvaženi prof. dr –i kad se pojave na nekoj lokalnoj televizijskoj stanici tako strasno, tako buntovno govore o problemima naše književne scene, gdje između ostalog kritikuju vladajuću glupost i šund, međutim nekom usamljenom (ne)normalnom pojedincu jasno je da se to ne ispravlja tako kako to uvažena gospoda rade. Možda to u njihovim gladnim, ali opet tako humanim očima izgleda malo – održati predavanje studentima koje eto plaćaju to studiranje, plaćaju stan i režije – da bi mogli redovno dolaziti na predavanje – a kad dođu predavanja nema. To što su izostavljena predavanja obično ona koja se tiču kapitalnih djela srpske književnosti ili iz onih predmeta koji bi trebali osigurati pismenost visokoobrazovanih ljudi – nema veze, jer će oni to pred ispit nabubati, neće pročitati djelo-nego naučiti kritike napamet, a uvažena gospoda geniji pošto su već potrošili pola svojih stipendija na čašćenje profesora kafama, ručkovima, sladoledim i sl. – dobili su za to ispitna pitanja, teme za pismeni, besplatno sva moguća nova izdanja kakve knjige tih istih uvaženih prof. dr koja nije ništa do prepisivanje i prelivanje iz šupljeg u prazno, tj. mahom je sva pod navodnicima (citati). Potpuno je sporedno to što će ti isti i ovi i oni studenti da završe fakultet- da dobiju zvanje nekoga ko zna da održi predavanje npr. o Njegošu i Gorskom vjencu, dobro, genijalne ćemo izuzeti - oni će da parzitiraju pišuću knjige po maloprije navedenom postupku, a ti što će raditi po školama naučiće napamet, tj. ponoviće biografiju pisca iz Skerlić/Deretić istorije književnosti i ono par redaka što se tiče konkretnog djela, pa će to izdiktirati svojim učenicima da nauče napapmet, a o pismenosti- opet je uzalud govoriti.. i tako se krug gluposti obrće i dalje i dalje…Da to je potpuno sporedno, to nema veze sa vladavinom gluposti, nema veze sa kvantitetom na uštrb kvaliteta… Ne nikakve.!?

Bilo bi humanije, gospodo humanisti-da kažete šta koliko košta pa da igramo otvorenih karata – ko može neka plati, ko ne može nek se snalazi, ili kad već nema predavanja da ukinemo redovno studiranje jer njega uglavnom i nema, pa da za iste pare vanredno studiramo – jer nivo znanja je isti, možda bi čak bio i viši – a da svako živi u svom gradu, možda radi, kad spremi ispit da dođe, a ne da plaća stan, kopira kojekakve knjižurine i što je najgore ne sjedi u kafani!!! Ušteda bi sigurno bilo velika.

Da se malo osvrnemo na pokušaj kreativnosti i uvođenja šire studentske populacije u taj čin. Kreativnost, naravno ne postoji – što je analogno ne postojanju rada – iako se kobojagi organizuju književne večeri čija struktura je otprilike ovakva: nekolicina profesora i njihovi brižljivo odabrani asistenti i studenti pročitaju biografiju dotičnog pjesnika ili pisca (koja se može naći na internetu), zatim odabrani čitaju djela istog – dok ispred njih, za klupama specijalno aranžiranih za tu priliku, sjede djevjčice snenog pogleda, nerijetko je tu i pokoja suza, zatim nekolicina glupavo oduševljenih poglea kakvog momčića sa drskošću iz čitanke, tj. lektire – i to neshvaćene lektire. Nakon toga slijedi koktelče sa sokovima i mineralnom, možda ima smokija i čipsa – gdje se, pretpostavljam razglaba o pročitanom: o kako lijepo, duboko, tužno,..Naravno, svi su oni blazirani, umni – samozadovoljni jer su se osjetili korisnim za sebe i za društvo, osjetili su se intelektualno!? Naravno, taj kreativni čin će biti brižljivo dokumentovan fotografijom i postavljen na galeriju sajta odsjeka za srpski jezik i književnost. Nema predavanja, ali ima književnih večeri čija korist je nemjerljiva.(?) Koliko se toga zanimljivog može organizovati, pogotovo ako je kadar stručan onoliko koliko se pretpostavlja neću spominjati.

Koliko je paradoksalno i bjedno da književnost, kao uostalom svaka umjetnost nosi u sebi težnju ka dobru, a ne zlu, ima za jedan od ciljeva unapređivanje i širenje duha, otvaranje novih vidika i sl., i koliko je čudno to da ti profesori doktori koji su valjada pročitali sve što vrijedi i naše i svjetsko ponašaju se tako debilno ili je možda u pitanju neki njihov bunt, opet nerazumljiv širokim narodnim masam…ili je, što je najverovatnije bespotrebno to spominjati, postavljati to retoričko pitanje?

Umjesto da daju svoj prilog spoznaji širine i dubine svog duha i identiteta (za šta je nerijetko dovoljno održati nadahnuto predavanje; da se ne lažemo – mogućnosti je mnogo, a dosta toga je moguće uz pomoć dobre volje) – ovdje je u pitanju doprinos štancanju budala ili bolje glupaka i tako iz (de)generacije u (de)generaciju, a istovremeno je to i ogroman ljudski prilog siromaštvu i bijedi.

Student